Ćao Meli,
Šaljem ti u nastavku svoje iskustvo sa porođaja u GAK Niš. Nisam bila spremna ranije da pričam o tome zbog svega što se izdešavalo. Nije mnogo prošlo, ali bar imam dovoljno snage da pustim glas i olakšam sebi.
Ovako…
Primljena sam u bolnicu u 40+3.
Otišla sam na redovnu kontrolu, a ostala sam. Bila sam otvorena 1,5–2 cm još od sredine osmog meseca. Moj lekar (koji radi u porodilištu) je za to rekao da svaka žena u koju staviš prst automatski može da se otvori za toliko, tj. da je „uloživo“ za toliko. Njega uopšte ne bih dodatno komentarisala, jer će biti još duže.
Sluzni čep mi je ispao četiri i po nedelje ranije – regenerisao se, pa je ponovo ispadao, pomalo, sve do porođaja.
Petak, 11:30 prepodne – primaju me. Odvode me u pripremnu sobu, klistiraju i kažu: „Čekamo, može svakog trenutka da krene.“
Kontrakcije su bile na 10 minuta – bolne, ali još podnošljive.
Prebacuju me na patologiju, da „ne gledam i ne slušam svašta“. Doktor koji me primio bio je sasvim okej, radi se o doktoru Miši. Čovek nije nešto previše ljubazan, ali je stručan, razume bol, razume strahove i radi svoj posao. Čak mi je rekao da će postupati sa mnom kao sa svojom ćerkom, što mi je mnogo značilo – osećala sam se sigurno. Međutim, njegova smena se završila i nije bio tu.
A od mog izabranog ginekologa, koji mi je čitavu trudnoću vodio, dobila sam samo kuliranje i totalnu nezainteresovanost.
Dalje…
Tamo mi kažu da ne jedem ništa i da ograničim vodu – jer „može da krene bilo kad“.
Ali bilo je pakleno vruće. Bila sam gladna, dehidrirana i umorna. Vodu sam krišom pila. Hranu nisam ni pomišljala.
Onda – kontrakcije na 5 minuta. Sestra me vraća u porodilište – tamo se deru što me šalje „prerano“, jer „nije na 3 minuta“.
Vraćaju me nazad. Ja… iscrpljena. U nemogućnosti da objasnim kroz šta prolazim.
U 22h – kontrakcije na 3 minuta. Ponovo me prebacuju u porodilište. Priključuju me na CTG – tek drugi put tog dana, iako sam molila da me češće prate. Sestra na patologiji kulira na Facebook-u i zanemaruje moja pitanja: „Kada će CTG?“
Bolovi su postajali prejaki. Nisam mogla da govorim. Ali imala sam predivnu cimerku – bodrila me, smejala se i pomagala koliko je mogla.
Doktori dolaze, proveravaju otvorenost. Troje različitih – jedan za drugim. Svaki pregled bolan, svaki iza sebe ostavi krv. Još raspravljaju o tome koliko sam otvorena, kao da neko treba da dobije opkladu. Jedan, drugi, treći, pa ponovo ovaj prvi da potvrdi…
U 23h – kontrakcije na minut, a ja i dalje samo 3 cm. Kažu: „Sačekaćemo još sat vremena.“ Taj sat meni traje kao večnost. I dalje 3 cm.
U 00:30 – vode me u salu. Opet me proveravaju. Ništa novo. Ostave me samu. Prazna prostorija.
Oko 2h – nemam više snage. Ne znam ni gde sam.
Glad, žeđ, umor, bol. Imam rupe u pamćenju. Provere – otvorena 5 cm.
Oko 4h – opet 5 cm. Kažu: „Sačekaćemo smenu u 7.“
Uključuju stimulaciju – 5 kapi. Daju mi epidural. Prvi trenutak tišine u mom telu. Telo mi se opušta. Zaspim na sat vremena.
Oko 7:30 – nova smena. Novi ljudi. Nova ravnodušnost.
Ulazi doktor – prvi put ga vidim. Deluje kao da je bio u prolazu, jer je ubrzo otišao dole na prijem. Gleda papir gde su beležili moje preglede i vidi da se ništa ne dešava toliko dugo.
I izgovara rečenicu koju ću pamtiti dok sam živa:
„OVA ĆE DA ISKUKA CARSKI.“
U tom trenutku nešto se u meni ugasilo. Taj čovek, kojem ni ime nisam znala, u meni je ostavio mrak. Nikada nikoga nisam tako prezrela. Kao da mi je tim rečima rekao: „Tvoja bol ne važi. Tvoja patnja je izmišljena. Tvoja granica nije bitna. Ti si samo broj.“
Oko 8h – počinju mučnine. Povraćanje. Tačnije, pokušaj da se ispovraćam, a nisam imala šta.
Deru se: „Šta si jela?! Jesmo li ti rekli?!“ Stavljaju lavor na moja prsa i kažu da ga držim. Sama.
Dolazi doktorka, probija vodenjak.
Otucaji bebinog srca počinju da padaju. Mene stavljaju na kiseonik. Povećavaju stimulaciju na 20 kapi.
Bol… ne mogu da opišem.
Gubim kontakt sa realnošću. Telo više nije moje.
Negde oko 10h – 7 do 8 cm.
Nešto pre 11 – kreće porođaj.
Ali beba ne može da izađe. Skakanje na stomak. Laktovi. Guranje.
Glava izlazi malo više od pola – ali ne ide dalje. Prave epiziotomiju. Na kraju – hitan vakuum porođaj.
Ja? Pucam. Do grla, čini mi se. 30 konaca minimum. Suze. Tišina. Flashbackovi koji još traju.
Porodila sam se 24 sata nakon prijema. Ali ono što me najviše boli nisu bolovi, ni rezovi, ni vakuum, ni suze… nego to što sam se sve vreme osećala kao da sam nevažna. Kao da moje prisustvo, moje JA – nije bitno. Osećala sam se kao broj. Bez trunke sigurnosti. Kao da sam prepuštena sebi.
Da li je trebalo ranije carski? Da li je beba bila prevelika za moju karlicu? Ne znam. I neću da mislim o tome.
Nakon porođaja, sestra mi je govorila kako ne može da mi donese torbe koje su na patologiji jer je ona jedna, a nas je mnogo. Zahtevali su da ustanem posle par sati i jesam, ali sam se ubrzo onesvestila.
Da napomenem nešto jako bitno…
Tek sam pre koji dan saznala da je došlo do puknuća grlića. . Videla sam na otpusnoj listi. Da mi niko nije rekao. Spomenuo. Niko.
Jedina osoba koja me „čuvala“ bila je spremačica sa kojom sam se sprijateljila na patologiji. Žena mi čuvala peciva, donela u sobu da vratim snagu. Samo što nije plakala sa mnom.
Ljubazna babica bila je devojka od dvadeset i nešto godina. Ostale su se drale što mi beba toliko plače, a ja pod bolovima nikada pre toga nisam bebu držala u rukama. Niko mi nije proveravao hvat. Samo je bilo bitno: zašto toliko plače, šta mu radim, zašto se ne ubrzam kad ga presvlačim…
Sedela sam na krevetu sa novorođenom bebom, pod jakim bolovima, sa krvavim bradavicama i plakala. Misliš da je ikoga bilo briga?
Opet se vraćam na tu devojku od dvadeset i nešto godina koja je, hvala Bogu, bila dežurna noću i uzela bebu i tešila me.
Mogu još mnogo toga da dodam. Ali biće previše. Već par dana kroz priču ponovo proživljavam pakao. Nadam se da je ovo za sada dovoljno.
Znam samo da sam preživela nešto što me promenilo do srži. I da mi je žao svake žene koja je prošla kroz slično. Jer žene zaslužuju više. Mnogo više.
I hvala Bogu da smo i beba i ja dobro.
Još samo da dodam da mi druga trudnoća ne pada na pamet. I ne, ovo neće proći. Neću zaboraviti.
Ako se kojim slučajem i desi da do trudnoće dođe, makar podigla kredit – moj izbor će biti privatno porodilište.
Ne mogu da kupim bol, ali očigledno mogu ljubaznost i negu kakvu zaslužuje svaka žena. Ni to ne bi trebalo da se plaća, ali da mogu da vratim vreme, birala bih privatne klinike, jer nikakav novac ne može da mi izbriše pamćenje i traumu koju imam.
Možda će moći psihoterapeut kod koga planiram da odem, jer i dalje ne mogu u potpunosti da se nosim sa traumom koju sam doživela.
Šaljem ljubav svim majkama ❤️
Autor: Sara Kitanović, Niš






Оставите одговор